To su oni
Budim se na toplom mjestu. Toplina je to koju odavno nisam osjetio. Oko sebe vidim neobično crvenkasto cvijeće, sunce sija na modroplavom nebu, voda se spušta niz golemi vodopad ulijevajući se u rijeku. Vidim most koji vodi do nekakve građevine, građevine kakvih više nema, građevine naših predaka. Trčim dok daske škripe pod mojim nogama. Osjećam kao da me nešto vodi do nečega što trebam, bez čega ne mogu. No, odjednom pada mrak, mrkli mrak. Sva ona toplina koja mi je pružila utjehu, nestaje.
„Hej, tiše malo!” Čuo sam glas s drugog kraja sobe. Već neko vrijeme prati me taj san i uvijek se dogodi isto. Mrak, hladnoća, strah. „Jesi dobro?” upita me djevojka kojoj još uvijek ne znam ime iako smo u istoj sobi već trideset i šest dana. „Opet isto. Lijekovi doktorice Carter ne pomažu.” uzvratio sam. „Ne znam zašto si očekivao da će ti ona pomoći. Svi znamo kakva je.” rekla je djevojka smješkajući se. Nisam odgovorio. Zagledao sam se u strop koji izgleda kao da će se svake sekunde urušiti na nas. Kameni zidovi sobe u stanju su raspada. Na svima četirima zidovima vidim geometrijske oblike. Trebali bi predstavljati dječje crteže. Misle da će nam to pomoći da se osjećamo bolje. Napokon, odlučim se ustati. Spustim se malim smeđim stepenicama kreveta na kat i uputim se prema kupatilu. Truli parket na podovima kupatila i velike količine vlage realna su slika izgleda naše ustanove – Omena. Ali ja sam time bio zadovoljan. Sve dok imam krov nad glavom, bilo mi je prihvatljivo. Umio sam se tjednima starom vodom iz bunara u dvorištu. Oprao sam zube svojom narančastom četkicom sa svega nekoliko čuperaka. „Alex, želim ti pokazati tajni prolaz koji sam otkrila. Ideš?” upitala me. „U devet imam zakazan termin kod doktorice. Ne želim kasniti.” odgovorio sam hodajući prema stepenicama kreveta. „Imaš više nego dovoljno vremena. Taman za malu šetnju Omenom.” nasmiješila se pokazujući svoje žute zube o kojima nije vodila brigu. Kimnuo sam glavom frustriran, no nisam imao srca reći ne.
U ovo se doba u Omenu nikada ne čuje ni glasa. Toliko je tiho da se čuju kapi vode koje padaju s toga stoljećima starog stropa. „Kamo idemo?” upitao sam sada već zabrinuto. „Ne brini, ovo je samo prečica.” uzvratila je. Napokon, nakon još nekoliko minuta hodanja tim uskim, istrunulim hodnicima, stigli smo do dvorišta Omena. Djevojka, koju sada jasnije vidim, prekrila je prolaz granama u nadi da ga nitko neće pronaći. Njezina duga plava kosa svjetlucala je pod još ranim suncem. Plava suknja na crvene točkice bila joj je prevelika, ali izgledala je ljepše od većine drugih djevojaka u Omenu. „Znaš, nije baš ugodno kada netko bulji u tebe.” šapnula mi je. Bilo me previše stid da išta odgovorim pa sam se samo nasmiješio iako mi je bilo jako neugodno. „Nema stražara čak ni kod ograde. Čudno.” rekla je djevojka zabrinutim tonom. Od svoje desete godine, kada su me pronašli nedaleko od granice Omena, nisam prešao te granice. Ni ne želim. Ne želim se ni prisjećati kako je tamo. Sve što vidimo iz dvorišta velika su tamnosmeđa drveća. Trava, cvijeće, ili bilo što takvo, znakovi su prošlosti, vremena prije no što su oni preuzeli zemlju. Vremena kada su bilijuni nestali sa Zemlje.
Ispred nas nalazio se jedan stražar koji kao da nije bio pri sebi te se kretao u smjeru ograde. „Što to radiš!? Vrati se natrag!” povikala je djevojka. No, stražar nije reagirao, samo se nastavio kretati u istom smjeru. „Alex, moramo ići! Odmah!“ Stajao sam zaleđen sve dok me djevojka nije povukla za ruku. Krenuli smo trčati prema tajnom prolazu odakle smo i došli. Djevojka je agresivno micala grane iako se ozljeđivala trnjem. Ušli smo u tunel i nastavili trčati prema sobi, no par sekundi kasnije čuli su se strašni urlici stražara. „Alex, uzmi ono što ti je najpotrebnije. Moramo otići odavde dok nije prekasno.” Uzela je svoj jedini kaput, bocu vode stare par tjedana i komad pljesniva kruha. Razmišljao sam o tome koliko je neočekivano snalažljiva i kako tu njenu stranu nisam poznavao. Što se tiče stvari, uzeo sam samo ručni sat koji mi je majka poklonila prije smrti. Trčeći hodnicima Omena do izlaza čuli smo mnoštvo urlika drugih stanovnika. Ukazivali su samo na jednu stvar – teror. Kada smo napokon došli do glavnog ulaza u Omen, zaputili smo se prema jedinom otvoru u ogradi, otvoru koji je stražara koštao života.
Približavajući se, začuli smo teške uzdahe. To su oni – stvorenja nevidljiva golim okom. Njušili su pokušavajući nas pronaći. Sve se dogodilo prebrzo. Uhvatila me strašna panika, panika koju sam posljednjeg puta osjetio kada su me pronašli na granici Omena, strah koji više nikada nisam želio osjetiti. Potrčao sam prema izlazu otkrivši time svoju lokaciju. Oštra bol oduzela je moje tijelo. Hladnoća. Prisjetio sam se svoje majke kako je tražila moju pomoć u trenutku smrti i sebe previše uplašenog da se pomaknem. Prisjetio sam se svih lijepih uspomena proživljenih sa svojom obitelji, svih ovih godina u Omenu. Tada odjednom mrak zavlada mojim tijelom. Mrkli mrak. Vječni mrak.
(tekst: Antonio Lazarić, ilustracije: Daria Bistričić)
Učenik Srednje škole Mate Blažine Antonio Lazarić literarnim radom To su „oni” ostvario je plasman na županijsku razinu Smotre LiDraNo 2023. godine. Zajedno sa svojim vršnjakinjama Frančeskom Licul i Dariom Bistričić, autoricom ilustracija, a pod mentorstvom profesorice Amneris Ružić Fornažar sudjelovao je na Smotri pripovijedanja i kamišibaja SPIKA u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu u Pauli 13. ožujka 2023. te su pozvani su na Državnu smotru u pripovijedanju djece i mladih koja se 25. travnja održala u Varaždinu. Na Državnoj su smotri nagrađeni za najbolje pripovjedače u kategoriji srednjih škola Republike Hrvatske. Cilj je Smotre razvoj empatije i multikulturalnosti, poticanje čitanja, ljubavi prema domovini, tradicijskoj baštini i povijesti, poticanje usmenog jezičnog izražavanja, priprema mladih za javni nastup te njegovanje i poticanje kulture govorenja i slušanja.
