Fotografija i video za mnoge su hobi, no za Marina Stepčića, ujedno i bivšeg učenika Srednje škole Mate Blažine, postali su životni poziv. Mladi kreativac iz Istre, vlasnik obrta Frame 14, već godinama uspješno gradi karijeru u svijetu fotografije, videoprodukcije i digitalnog sadržaja. U intervjuu za naš Digitalni školski list Flacius Marin otvoreno govori o svojim počecima, najdražim i najzahtjevnijim projektima, donošenju važnih životnih odluka nakon srednje škole te savjetima za mlade koji još traže svoj put.
početci i posao danas
Vlasnik si obrta Frame 14. Kako je započela tvoja priča sa snimanjem fotografija i videa? Sjećaš li se svoga prvog posla s kamerom?
Priča je započela 2016. godine, kada mi je potpuno slučajno na YouTubeu iskočio video Petera McKinnona koji me oduševio i inspirirao. Oduvijek sam volio fotografirati mobitelom, ali tada sam se ozbiljno zaljubio u fotografiju i počeo sanjati o profesionalnoj opremi s kojom ću moći dobiti rezultate koji (pogotovo tada) nisu bili mogući mobitelom.
Moj prvi doticaj s fotoaparatom dogodio se još kao dijete, mislim 2009. godine, na proslavi nove godine s roditeljima i njihovim prijateljima. Nekako su se moje ruke našle na fotiću jedne njihove prijateljice, a oko je cijelu večer promatralo svijet kroz kameru (sve dok se baterija nije ispraznila) – to pamtim dan-danas i ujedno mogu reći kako je to moje prvo fotkanje.
Prvo pravo fotografiranje bilo je kada sam fotografirao nogometni klub Rudar, a uz podršku Alena Vozile. Objektiv koji je bio potreban za fotografiranje nogometnih utakmica osigurao mi je upravo on. Bila je to odlična prilika za učenje i iskustvo na terenu.
Danas se najviše baviš upravo fotografijom. Kako izgleda tvoj prosječan radni dan?
Ljubav prema fotografiji uvela me u ovaj svijet, a poduzetnički duh usmjerio me prema videu, koji sam prepoznao kao sljedeći veliki korak. Jedni od prvih videoprojekata bili su glazbeni spotovi za prijatelje glazbenike, a prvi takav bio je spot za Andreja Mohorovića – Plima.
Danas se u Frame 14 bavimo i fotografijom i videoprodukcijom, ali većinom su to projekti u kojima je video primaran. Također, sve više radimo na sadržaju za društvene mreže jer smatram da u bliskoj budućnosti većina poduzeća neće moći funkcionirati (sigurno ne uz puni potencijal) bez navedenih usluga.
Danas imaš iza sebe već brojne projekte. Koji su ti projekti ili snimanja do sada bili najdraži i zašto?
Jedni od najdražih projekata upravo su oni koje ne smijem objaviti, ali mogu reći kompanije s kojima smo surađivali, a to su Novo Nordisk i Maistra.
Jedne od najdražih fotografija ikad snimio sam na bikerima na Copacabani. Automotive fotografija oduvijek mi je bila posebno draga, a bikeri su bili savršena prilika da pokažem što znam.
Za najdražu suradnju ne trebam puno razmišljati. Jednom tjedno imali smo snimanje sa Ivanom Đukićem, malo je reći majstorom steakova, što znači svaki tjedan iskušavanje novih vrsta i metoda pripremanja mesa. Velike pohvale Ivanu kao kuharu, ali i kao čovjeku. Iznimno ugodna suradnja!
Neki projekti nose posebnu težinu. Koji su projekti ili snimanja bili najteži do sada i zašto?
Vjenčanja su definitivno među najnapornijima – često znače i do 15 sati rada na terenu, 24 sata budnosti i zatim još mnogo sati montaže.
Jedno od izazovnijih snimanja bilo je i nedavno snimanje na krovu zgrade, gdje smo se morali penjati ljestvama s opremom dok je padala kiša i puhao vjetar. U ovom poslu stvarno nikad nije dosadno.
Vjerujem da imaš i nekih neostvarenih snova. Koji bi to projekti bili?
Projekt iz snova bio bi snimanje ili fotografiranje za neku veliku kompaniju iz automobilske industrije. Odrastao sam uz Gran Turismo na PlayStationu 1 i uz oca koji je volio automobile i utrke, pa je ta ljubav ostala duboko u meni, što znači da bi takav projekt bio nešto jako lijepo – spoj dviju ljubavi.
Koji je najizazovniji dio tvog posla?
Definitivno montaža videa. Nisi uvijek jednako inspiriran, fokusiran ili kreativan, a taj dio posla zna biti iznimno psihički zahtjevan.
Ponekad sam kreativno iscrpljen radeći projekt za projektom. Često se dogodi da četiri moja radna sata budu mentalno jednaka dvanaest običnih sati. Iako tijekom dana stalno radim nešto vezano uz posao, zna se pojaviti osjećaj da nisam napravio dovoljno, jer uvijek postoje nove ideje i projekti koje želim realizirati i uglavnom učiniti sve što je moguće da poboljšam sebe i svoj biznis.
Postoje situacije kada ipak ne ide sve po planu. Je li ti se ikada dogodilo da projekt ne ispadne kako si zamislio i što si iz toga naučio?
Iskreno, nisam imao situaciju u kojoj bi projekt potpuno podbacio, pa bih ovo pitanje preskočio.
Osobno
Jesi li ikada razmišljao o odlasku u veći grad ili inozemstvo zbog posla?
Jesam, ali to je bilo još u početcima. Kasnije sam shvatio da to nije potrebno, a jako volim Istru i teškog bi se srca preselio negdje drugdje. Projekti na određeno vrijeme svakako, ali selidba jako teško.
Koliko su škola i formalno obrazovanje pomogli u razvoju tvog posla?
Škola mi je pomogla u poduzetničkom i ekonomskom smislu, ali velik dio znanja stekao sam neformalnim obrazovanjem – ponajviše putem YouTubea i vlastitog iskustva.
Ipak, važno je naglasiti da fakultet nije nepotreban svima. Sve ovisi o osobi, ciljevima i zanimanju kojim se netko želi baviti.
Odlučio si otvoriti vlastitu firmu, a ne nastaviti obrazovanje nakon srednje škole. Je li to bila mudra odluka?
Spletom okolnosti nisam uspio upisati fakultet koji sam tada mislio upisati, a bilo je to vrijeme COVID-a i došlo je do promjene nekih pravila pri prijavljivanju za koje nisam znao. Nisam adekvatno poslao materijale, čime su mi onemogućili priliku za upis.
Na kraju je negativna stvar zapravo ispala kao jedna od najboljih što su se mogle dogoditi, jer sam već sljedeće godine počeo dobivati nove prilike i shvatio kako je vrijeme za otvaranje vlastitog poduzeća.
Mogu reći da je odluka bila jako laka. Godinama sam to htio i čim sam uvidio priliku, uzeo sam je objeručke.
Imaš li savjet za srednjoškolce koji još ne znaju čime se žele baviti u budućnosti?
Zbunjenost i nesigurnost potpuno su normalne. Mladi imaju najvažniji i nezamjenjiv resurs – vrijeme.
Moj je savjet da isprobaju nešto što im se u tom trenutku čini zanimljivo i da se u to ulože ozbiljno. S vremenom će shvatiti je li to za njih ili ne. Čak i ako promijene smjer, steći će nova znanja i iskustva koja su uvijek vrijedna.
Kako balansiraš posao, slobodno vrijeme i privatni život?
Iskreno, teško je i još uvijek pokušavam pronaći najbolju formulu za balans. Pokušavam se ne opterećivati time previše, jer ako si npr. vani sa prijateljima, osjećaš se kao da ne radiš dovoljno i da propuštaš prilike u poslu, a ako si samo ispred monitora i gubiš socijalni život, naravno da se ni ne osjećaš dobro. Ljudi su društvena bića i smatram da svi moramo ispuniti tu težnju.
Jednostavno treba probati raditi što više kada je to moguće, i imati određeni dio vremena za druženje sa bližnjima, prijateljima, za opuštanje i zabavu…
Što bi danas poručio sebi iz srednjoškolskih dana?
Iskreno, imao sam prilično zrelo razmišljanje, a to me i dovelo do ovoga u tako kratkom periodu. Dao bi si jedan dobar tap on the back i rekao si: „Samo tako nastavi!”.
(tekst: Ivano Bembić, IV. o; fotografije: Marin Stepčić)
