Roman Črna mati zemla Kristiana Novaka započinje u sadašnjem vremenu kada je Matija Dolenčec, uspješan mladi pisac, u ljubavnoj vezi koja je na rubu raspada. Njegova djevojka uskoro shvati da su njegove priče o životu zapravo laži koje je stvorio kako bi prikrio svoju prošlost. Ovaj trenutak otkriva duboke nesuglasice u vezi koja nakraju počinje pucati po svim šavovima.
Međutim, roman se potom vraća u prošlost kada je Matija još bio dijete i suočava se s gubitkom oca. Od trenutka kad mu je otac preminuo Matiji započinju teški dani ispunjeni otuđenjem od prijatelja, osjećajem krivnje i suočavanjem s demonima vlastitih strahova. Autor precizno dočarava kako djeca često vjeruju da su oni odgovorni za smrt voljene osobe, za svaki neuspjeh i sve loše što se dogodi. Čitatelj doživljava te strahove i crne misli, što izaziva snažnu empatiju i poistovjećivanje s njegovim djetinjstvom. Nakon smrti oca i dolaska ratnih godina, koje Novak opisuje bez političke polemike, Matija se suočava s brzim odrastanjem, čime su mu oduzeti mnogi užici djetinjstva.
„Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.”
Roman obiluje prekrasnim citatima, lijepim stilom i dijalozima na međimurskom dijalektu, koji dodatno uvlače čitatelja u atmosferu Međimurja. Iako neki kritičari smatraju da bi ovaj roman mogao biti problematičan kao lektirno štivo zbog prisutnog nasilja i zločina, smatram da je problem negdje drugdje, odnosno da je problem u zatvaranju očiju pred takvim događajima. Pravimo se da ih ne vidimo ili da ne postoje. Zlo samo po sebi neće nestati ako se o tome ne piše i ne razgovara. Zlo neće nestati ako ga ignoriramo ili prikrivamo. Pisanje o tome, iznošenje istine, nužno je za suočavanje s prošlošću i prevladavanje vlastitih strahova.
„Ako čovjek nauči živjeti sam sa čitavim sobom, nositi svoje putne torbe pune potisnutih sramotnih i teških stvari, ponekad ih otvori i pogleda, onako, uzme dug tren i pogleda svu tu trulež i sve to smeće… Bolje će se razumjeti, ako ništa drugo. I biti sretniji. I biti fajter u životu, fer prema sebi valjda. Što god da si prošao, sada si ovdje, preživio si, stojiš na dvije noge, sa svojom bagažom i demonima. Trebaš napraviti korak, i to je sve.”
(tekst: Tara Turković Fejzić, 3. o; Čitateljska skupina Flacius)
