Roman Listanje kupusa Igora Beleša nevjerovatno je toplo i potresno djelo koje čitatelju nudi pogled na rat kroz oči djece, što ga čini osobito snažnim i neizbrisivim. Uz pomoć petero prijatelja, koji na početku priče još uvijek žive u naivnoj idili svog djetinjstva, autor nas uvodi u užase rata koji uništava sve što su znali o svijetu i o sebi. Beleš izvrsno prikazuje kako djeca, nesvjesna političkih i ideoloških sukoba, traže i nalaze utjehu u prijateljstvu. Iako svijet oko njih postaje sve nesigurniji, ona se ne odriču igre, smijeha i nade, stvarajući svoju unutarnju realnost koju rat ne može potpuno uništiti. Njihovo prijateljstvo postaje način preživljavanja, utočište u kojem traže sigurnost i smisao. Posebna snaga romana leži upravo u njegovoj sposobnosti prikaza duboke i tragične stvarnosti rata gledanoga djetinjim očima koje nisu obasjane političkom i vojnom propagandom, nego jednostavno pokušajem da razumiju svijet koji se urušava. Roman je, osim toga, i autentična refleksija autorove vlastite prošlosti jer kroz likove osjetno provijava autobiografski element. To mu daje dodatnu težinu jer je autor u stanju na vlastite bolna iskustva gledati iz perspektive djeteta, ali i odrasle osobe koja pokušava obraditi te iste traume. Na kraju Listanje kupusa nije samo antiratni roman, već i snažan poziv na suočavanje s prošlošću, s gubicima i pogreškama, te s nužnošću očuvanja od mržnje koja se širi kad su ljudi „podijeljeni”. Roman nas prisiljava da se zapitamo koliko smo zaista naučili iz prošlosti i kako možemo izbjeći ponavljanje istih pogrešaka.
Smatram da Listanje kupusa zaslužuje biti obavezno djelo za cjelovito čitanje jer nas uči toleranciji, prihvaćanju različitosti bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. U konačnici svi smo mi jednaki ispod kože. Iz njihova primjera bismo svi trebali učiti, i odrasli i djeca, jer postoje stvari za koje se nikada ne treba prestati boriti, stvari koje su iznad svega, a to su ljubav i prijateljstvo.
„U neku ruku svi smo bili ‘oštećena’ roba, poput cipela s greškom koje su naši roditelji krali iz tvornice, lažući i sebi i nama da ta greška u vezu i nije tako strašna, i da nam baš takve pristaju na noge. No zato je postojala naša An družina u kojoj su sva oštećenja, životna i obućna, našla svoje mjesto i stvorila doživotno prijateljstvo.“
„Nebrojeni komadići prozorskih stakala zrcalili su sivu i crnu boju svojom oštrinom. Izgledali su poput smrznute kiše, kao led koji se nije topio na vreloj ruševini. Taj će led zauvijek ostati smrznut u mom pogledu, nešto što nikada nisam uspio otopiti i ostaviti iza sebe; hladni teret koji ću do kraja života nositi na leđima. Led koji će ohladiti svako moje buduće pripadanje, svaku zaljubljenost, svaki moj dolazak i brzi odlazak, svaku moju misao i svaki moj san. Vatra se može ugasiti, kao što se i Borovo na kraju ugasilo i skupilo u crnilo. Hladnoća se ne može ugasiti. Čika Nebojša rekao je da se razlika između gume i glume nalazi u samo jednom slovu. Tada sam shvatio da se razlika između ljudi i ludi također nalazi u samo jednom slovu.”
„Zbog neprospavane noći sve sam promatrao kao da sanjam kao da ništa od ovoga nije istina i da će me probuditi eksplozija granate u mračnom podrumu i da ću morati začepiti uši kako bih mogao ponovno zaspati i nastaviti sanjati ovaj pre- divni san. Ali to nije bio san. Bilo je to ono šta smo nas četvorica oduvijek htjeli, da nas svijet pusti na miru kako bismo se mogli družiti. Kada nam je svijet to oduzeo, morali smo nešto poduzeti i sami vratiti prijateljstvo, bez obzira na nacionalnosti, referendume, barikade i nestajanje. Mi, roba s greškom, ponovno smo stvorili jednu stvar bez greške.”
(tekst i fotografija: Tara Turković Fejzić, 3. o; Čitateljska skupina Flacius)
